Sažetak

Povratak sportskim aktivnostima (RTS) nakon povrede predstavlja složen proces u kojem psihološki i psihosocijalni faktori imaju značajnu ulogu. Ovaj rad pruža sveobuhvatnu evaluaciju karakteristika ovih prediktora i njihovog uticaja na tok oporavka i konačni ishod povratka sportskim aktivnostima nakon povrede. Izbor relevantne naučne literature izvršen je pretragom elektronskih baza podataka: PubMed, Scopus, Web of Science i PsycINFO, dok je proces selekcije i odabira literature sproveden u skladu sa utvrđenim protokolima PRISMA 2020 deklaracije. Identifikovano je devetnaest originalnih istraživanja koja su pratila ukupno 3570 sportista. Kvalitativna sinteza pokazala je da su viši nivoi negativnih psiholoških konstrukata, prvenstveno straha od ponovne povrede, anksioznosti, depresije i kineziofobije, bili povezani sa dužim tokom oporavka i nepovoljnijim ishodima rehabilitacije. Psihološka spremnost, samopouzdanje, samoefikasnost i motivacija prepoznati su kao prediktori uspešnog povratka sportskim aktivnostima, ali i faktori povezani sa povećanim rizikom od nastanka ponovnih povreda. Socijalna podrška i adaptivne strategije suočavanja pokazale su zaštitni efekat kroz unapređenje psihološke spremnosti i smanjenje emocionalnog distresa. Povratak sportu predstavlja multidimenzionalni proces koji zahteva integrisanu procenu fizičkih, psiholoških i psihosocijalnih faktora.